Kako su živjeli prvi sisavci?
Autor Matea Konjević 10.5.2012. ( 9368 pročitano ) Članci istog autora

Megazostrodon (Izvor: Wikimedia Commons)

Krajem perma, nakon najvećeg izumiranja u povijesti Zemlje, razvila se skupina gmazova nalik na sisavce (Therapsida). Imali su obilježja sisavaca poput sjekutića, očnjaka i kutnjaka. Klima je u trijasu uslijed velikih klimatskih i tektonskih promjena postala suša, a kao takva je najbolje odgovarala gmazovima te se tu oslobodio prostor za razvoj dinosaura i Therapsida. Krajem trijasa, uslijed novog izumiranja nestaju gotovo svi Therapsida, a iz te skupine se razvijaju prvi sisavci.



Sisavci s karakteristikama današnjih pojavili su se prije otprilike 220 milijuna godina. Primjer koji se često uzima je Megazostrodon, a bio je dug samo oko 15 centimetara. Živio je u suživotu s dinosaurima tijekom 140 milijuna godina. To razdoblje se često naziva i ''mračno doba sisavaca'' jer nisu imali priliku za razvoj sve dok dinosauri nisu izumrli krajem krede i tako omogućili širenje sisavaca.

Prvotni sisavci bili su maleni noćni kukcojedi , a nalikovali su današnjim rovkama (naslovna fotografija). Kretali su se uglavnom noću jer su tijekom dana bili meta brojnih dinosaura kojima su mogli postati plijen. Zbog toga su se prilagodili noćnim životnim uvjetima jer su dinosauri bili aktivni uglavnom samo danju pa su na taj način izbjegavali kompeticiju za životni prostor, ali i hranu. Hranili su se biljkama, kukcima i malim gušterima te su živjeli visoko na drveću gdje ih dinosauri nisu mogli napasti. Poznate su i vrste sisavaca koje su živjele pod zemljom, a hranili su se kukcima koje su iskopavali iz zemlje. Bili su obrasli dlakom, baš kao što su i današnji sisavci te su imali stalnu tjelesnu temperaturu koja im je omogućavala bolju prilagodbu na promjenljive klimatske uvjete. Upravo im je stalna tjelesna temperatura prije 65 milijuna godina omogućila da prežive nagle klimatske promjene, koje su klimu učinile mnogo hladnijom, i razviju se u mnoge oblike i veličine nakon izumiranja velikih dinosaura.

Za vrijeme dok su još živjeli s dinosaurima bili su široko rasprostranjeni i raznoliki, ali ne brojni. Veličinom su bili između miša i mačke i pretpostavlja se da je proizvodnja mlijeka (laktacija) kod ženki već bila razvijena, ali da prvotno nije služila za prehranu potomaka jer su prvi sisavci legli jaja baš poput današnjih jednootvora (čudnovati kljunaš). Pretpostavlja se da su prvotne mliječne žlijezde izlučivale tvari koje su jajetu ili mladunčetu koje će se izleći pomagale u zaštiti od mikrobnih infekcija.

Prvi sisavac možda nikada neće biti poznat, ali dokaz da su imali krzno (koje je, uz proizvodnju mlijeka, glavno obilježje sisavaca) star je 164 milijuna godina i pripada fosilnom nalazu jedinke nazvane Castorocauda koja je bila prilagođena i za plivanje te hvatanje ribe u vodi.

Castrocauda (Izvor: Wikimedia Commons)

 Castrocauda

U sljedećih 100 milijuna godina razvile su se brojne vrste sisavaca, a nakon izumiranja dinosaura njihova je eksplozija bila iznimna jer su napokon mogli popuniti prostore na kojima su do tada živjeli ovi veliki predatori.

Ocjena: 10.00 (2 glasova) - Ocijeni vijest -

Tagovi: sisavci   jednootvori   mlijeko   krzno   rovka   jaja  
Prethodni članak Sljedeći članak Stranica pripremna za print Pošalji članak prijatelju Napravi pdf od članka


Ostali članci
02.2.2017. - Sve boje fosila zmije
22.8.2016. - Novi primat: mali majmunčić s velikom ulogom
12.8.2016. - Hominin: Novi rođak na obiteljskom stablu čovjeka
01.2.2014. - Predstavljamo Biotekino Drvo života!
01.12.2013. - Zašto su neki ljudi druge boje?
11.11.2013. - Otkriveni zanimljivi fosili životinja!
24.10.2013. - Prve šume uzrokovale su veliko izumiranje - u moru!
03.10.2013. - Evolucija sporofita i gametofita
08.9.2013. - Kako su biljke „otkrile“ sjemenku - Evolucija golosjemenjača
07.8.2013. - Dinosaur velikog nosa!

Komentari su vlasništvo autora. Bioteka.hr ne odgovara za sadržaj u komentarima.


Tražilica

Bioteka novi logo

Bioteka - udruga za promicanje biologije i srodnih znanosti

© sva prava pridržana, 2019.