Zamislite svijet u kojemu rastu današnjim papratima slične biljke visoke nekoliko desetaka metara, u kojemu kukci dosežu čudovišne veličine, gdje pauci kopaju metrima duboke rupe, a stonoge se svojim nekoliko metara dugačkim tijelima šuljaju među grmljem. Zamislite i znajte da je ovakav svijet jednom stvarno postojao!
Bilo je to jako davno, puno prije nego su se pojavila ledena doba na Zemlji, prije nego što su kontinentipoprimili današnji oblik i položaj pa čak i prije nego što su dinosaurivladali svijetom. Bilo je to čudesno i pomalo strašno doba prije oko 300 milijuna godina (karbon) u kojem su se ubrzano počele razvijati životinje sa čvrstim vanjskim oklopom koje nazivamo člankonošci (npr. rakovi, kukci, stonoge, pauci itd.).
Kada biste se odlučili na šetnju kroz jednu ovakvu šumu mogli biste naići na pretka današnje stonoge. Vjerojatno sada mislite: „pa dobro sad, stonoga i nije tako strašna, barem nije bila zadnji put kada smo je vidjeli ispod kreveta". No za razliku od ovih današnjih, nekoliko centimetara dugačkih, ova je stonoga mogla narasti i do 2.5 metra dužine! Zbog svoje veličine nije imala (bolje rečeno, nije mogla imati) prirodnih neprijatelja i bio je to najveći kopneni člankonožac svih vremena. O izgledu ove, ali i brojnih drugih vrsta životinja i biljaka, govore nam njihovifosilni ostaci. Dugo se nije znalo je li ova strašna stonoga bila biljojed ili mesojed, međutim posljednje analize govore da je ustvari bila biljojed. Ipak, ne bi nam bilo svejedno da ju sretnemo u prirodi.
Fosilni tragovi divovske stonoge (Arthropleura)
Vjerojatno mislite kako bi se najbolje bilo maknuti s tla gdje hoda stonoga od 2.5 metra. No, u to je doba i zrak bio jednako zanimljiv. Ako pogledamo u zrak vidjet ćemo pretka današnjih letećih kukaca koje nazivamo vretenca. Vjerojatno ste već čuli za ovu skupinu kukaca, no ovo je vretence drukčije od svih koje ste upoznali. Njegova krila stvaraju buku poput helikoptera dok nam leti iznad glava! Raspon krila ovog kukca iznosi i do 70 centimetara, skoro kao i raspon krila današnje vrane. Zrakom je letio velikim brzinama i bio je strašan lovac s jakim čeljustima.
Fotografija lijevo: crtež divovskog vretenca (Meganeura), fotografija desno: fosil Meganeura
Razlog zbog kojega su ove životinje bile tako velike leži u povećanoj količini kisika u atmosferi. Tada je u atmosferi bilo oko 35% kisika, za razliku od današnje u kojoj je 21%. Velika količina kisika tada je opskrbljivala njihove organe i mišiće i pomagala im da ubrzano rastu, nešto slično kao i gnojivo koje u vrtu pomaže rastu biljaka. Već je prije kisik uvjetovao "eksploziju života", sjećate li se kada? (prisjetimo se ovdje).
Bez obzira na strašne životinje koje su nastanjivale ovaj svijet, bilo je to čudesno doba koje se u mnogim stvarima razlikovalo od današnjeg, no zasigurno je to bilo prelijepo mjesto koje još uvijek možemo posjetiti barem u našoj mašti.
Za kraj, prošetajmo zajedno kroz virtualne šume karbona:
kisik 
