Već samim klikom na ovaj članak, prekoračiti ćete najveću predrasudu koja prati lišajeve – da su lišajevi iznimno dosadni. Lavovi, gušteri, kitovi, to su većini ljudi zanimljive i proučavanja vrijedne životinje s kojima dijelimo mnoge osobine, anatomske pa čak i karakterne. Ali, tko za lišaj može reći da ima karakter? I kakve to veze ima sa evolucijom?

Kada ste zadnji puta pročitali ili čuli nešto znimljivo o lišajevima? Suprotno uvriježenom mišljenju, lišajevi su izrazito zanimljivi organizmi, kako po svojim fizičkim osobinama, tako i po svome nastanku. Nakon što naučite nešto više o lišajevima, možda i vi promijenite mišljenje. Krenimo onda razbiti predrasudu!

U biologiji se lišajevi često spominju kao „pioniri vegetacije“ jer žive na područjima koja su drugima nezamisliva i pripremaju tlo za naseljavanje drugih biljaka. Tako lišajeve možemo naći na golom kamenu ili vlažnom deblu kišnih šuma. Mogu živjeti na kostima životinja, pustinjskom pijesku, čak i na hrđavom metalu.

         Fotografija lijevo: lišajevi (crtež), fotografija desno: lišajevi na kori drveta

Što to omogućuje lišajevima da prkose uobičajenim zahtjevima za život? Odgovor se nalazi u pitanju, što su zapravo lišajevi?

Lišajevi su simbiontski organizmi koje tvore gljive i alge (često i modrozelene bakterije). Ovi organizmi žive u mutualističkom suživotu, što znači da oba sudionika imaju korist od zajedničkog života. Alge ovoj „zadruzi“ osiguravaju  hranu (šećer) koju proizvode procesom fotosinteze, a gljiva algi pruža mehaničku zaštitu i vodu, koja je algama od izrazite važnosti za život. Lišajevi koji rastu na kamenu svojim metabolizmom proizvode blage kiseline koje razaraju kamen, što omogućuje lišajevima da koriste oslobođene minerale i pripreme podlogu za dolazak drugih biljnih vrsta. Vidimo da su lišajevi skoro pa sami sebi dovoljni za život i zato naseljavaju ekološke niše koje su drugima nezamislive.

          U svemir i natrag

Još uvijek niste oduševljeni? Pokušajte sad ostati ravnodušni!

Europska Svemirska Agencija (ESA) poslala je 2005. godine tijekom svoje misije u svemir jednu malu ampulu s dvije vrste lišajeva u njoj. Nakon što je letjelica izašla iz Zemljine atmosfere i ušla u vakuum svemira, ampulu su otvorili izloživši time lišajeve svim neugodnostima svemira (velikim promjenama temperature, UV zračenju, vakuumu i kozmičkom zračenju).

Ampule su nakon 16 dana izloženosti zatvorili i poslali natrag na Zemlju. Znanstvenici su, naravno, očekivali da će prilikom otvaranja ampule pronaći samo mrtve ostatke lišajeva. Možete zamisliti njihovo oduševljenje i nevjericu kad su pronašli obje vrste lišajeva žive.

Postavimo ovdje i pitanje - kako nastaju lišajevi, kako se dva relativno osjetljiva organizma udruže u jedan toliko izdržljiv i jednistven organizam na Zemlji? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali znanstvenici smatraju da gljive svojim hifama u početku jednostavno zarobe algu! „Otetoj“ algi to neće mnogo smetati ukoliko se i dalje može razvijati i vršiti fotosintezu i se, pa će alga tu i rado ostati.

Fosili lišajeva nisu česti zbog njihove krhke strukture, pa je tako i njihova povijest nejasna. Najstariji fosili nađeni su u Škotskoj i potječu iz razdoblja ranog devona, prije otprilike 400 milijuna godina. Nedavno su, međutim, u južnoj Kini otkriveni fosili lišajeva čija se starost procjenjuje na oko 600 milijuna godina, što bi mogli biti dokazi prvih lišajeva. To bi značilo da su alge i gljive ulazile u simbiozu puno prije nego su biljke evoluirale na kopnu.

Suradnja je, vidimo, veoma stari mehanizam preživljavanja. Ljudskoj vrsti stoga možda ne bi škodilo kada bi se u nekim stvarima ugledala na ove „dosadne“ organizme.