Sićušne alge spašavaju planet!
Autor Sandra Kolundžija 02.6.2012. ( 2932 pročitano ) Članci istog autora

Gephyrocapsa oceanica (foto: Wikimedia Commons)Pojavili su se u isto vrijeme kada i dinosauri, uspješno su ih nadživjeli, a vjerojatno nikad niste čuli za njih. Oni su kokolitoforidi, majušne alge s velikom i važnom ulogom na Zemlji.



Kokolitoforidi, čije ime u prijevodu znači "nosači okruglih kamenčića", jednostanične su morske alge. Ime su dobile zbog kokolita, pločica načinjenih od minerala kalcita (CaCO3), koje grade čvrsti zaštitni oklop oko stanice - kokosferu. Osim „klasičnih" okruglastih kokolita, neke vrste nose poprilično ekscentrične kokolite: sliče trubama ili kišobranima, a neke vrste nose više različitih kokolita. Znanstvenici još uvijek nisu razjasnili koja je uloga ovih raznolikih, neobičnih i zapanjujuće lijepih pločica.

Iako su jedni od najmanjih planktonskih algi, kokolitoforidi „manjak“ veličine nadoknađuju – količinom. Kad se razmnožavaju u povoljnim uvjetima, može nastati čak trilijarda algi  (1021), a  površina oceana koju tada zauzimaju gotovo je jednako velika kao cijelo Jadransko more! Voda tada poprimi mutno tirkiznu boju zbog gustog oblaka kokolitoforida, kao što možeš vidjeti na fotografiji dolje. Ta se pojava naziva cvjetanje i ima velik utjecaj na klimu našeg planeta. Kako?

Umbellosphaera irregularis Rhabdosphaera clavigera

Umbilicosphaera hulburtiana Oolithotus antillarum

Bioraznolikost kokolitoforida

Prvo, za gradnju pločica od kalcita, kokolitoforidi  potrebne sastojke uzimaju iz okolne vode. Za stvaranje jedne tone kokolita potroši se 320 tona ugljika otopljenog u vodi, a potrošeni ugljik se nadoknađuje otapanjem ugljikovog dioksida iz atmosfere. Na taj način, cvjetanja kokolitoforida odstranjuju velike količine stakleničkog plina ugljikovog dioksida iz atmosfere i pomažu Zemlji da se ohladi.[1]

Cvjetanje kokolitoforida (foto: NASA)

Cvjetanje kokolitoforida


Majušni atmosferski heroji


No, tona kokolita prava je sitnica! Znanstvenici procjenjuju da kokolitoforidi godišnje proizvedu 1,5 milijuna tona kalcita, što znači da godišnje potroše 480 milijuna tona ugljika iz morske vode, a sav taj ugljik uglavnom na kraju završi na morskom dnu! Naime, većina kokolitoforida svoj život završava tako što ih pojede zooplankton, ali njihovi neprobavljivi kokoliti ostaju netaknuti u fekalnim kuglicama (i do 100.000 kokolita u svakoj) koje djeluju kao zaštitni paketići za „dostavu“ kokolita na morsko dno.

Morski sediment nastao nakupljanjem kokolita na nekim mjestima debeo je i do 1000 metara, a s vremenom se transformira u stijene, prepoznatljive po svojoj bijeloj boji, koje se mogu otkriti na zemljinoj površini milijunima godina kasnije. Tako su nastale litice Etretata (Falaises d'Etretat) u Francuskoj, te mnoge stijene u  južnoj Engleskoj: Bijele litice u Doveru (White Cliffs of Dover), Stijene starog Harryja (Old Harry Rocks),  kao i litice Sedam sestara (Seven sisters) prikazane na fotografiji.

Litice Sedam sestara (foto: Flickr)

Litice Sedam sestara u istočnom Sussexu u Engleskoj

Drugo, kokolitoforidi otpuštaju plin dimetil sulfid (DMS), koji nakon kemijskih promjena u atmosferi služi kao jezgra na koju se skuplja vodena para i stvara oblake.  Što se stvori više oblaka, odbija se više Sunčeve svjetlosti, što na koncu dovodi do manjeg zagrijavanja Zemlje. Usto, cvjetanja kokolitoforida povećavaju albedo oceana, odnosno udio Sunčevih zraka koje ocean odbija. Što se više zraka odbije, to se manje topline pohrani u oceanu, što opet ima veliki utjecaj na klimu.

Stvaranje stijena, stvaranje oblaka, hlađenje oceana i atmosfere…prilično velik posao za tako majušne organizme, zar ne?

 



[1] Nije sve baš tako jednostavno. Prilikom kemijske reakcije stvaranja kokolita nastaje i molekula CO2. Ukoliko se ne potroši u procesu fotosinteze, može se dogoditi da stvaranje kokolita bude izvor CO2 koji se otpušta u atmosferu, i upravo obrnuto, doprinese zagrijavanju Zemlje. No, kad se svi procesi uzmu u obzir, kokolitoforidi ipak ublažavaju efekt globalnog zatopljenja.

_______________________

Zahvaljujemo dr. Haraldu Andruleitu s instituta Institute for Geosciences and Natural Resources (BGR), Geozentrum Hannover uz čije su dopuštenje korištene fotografije za ovaj članak / The author wishes to thank dr. Harald Andruleit from  Federal Institute for Geosciences and Natural Resources (BGR), Geozentrum Hannover who generously allowed us to use his photographs in this article.

Ocjena: 10.00 (1 glas) - Ocijeni vijest -

Stranica pripremna za print Pošalji članak prijatelju Napravi pdf od članka Prethodni članak Sljedeći članak
Komentari su vlasništvo autora. Bioteka.hr ne odgovara za sadržaj u komentarima.


Tražilica

Bioteka novi logo

Bioteka - udruga za promicanje biologije i srodnih znanosti

© sva prava pridržana, 2019.