Na šestom kontinentu po veličini smjestilo se 50 zemalja. Od najveće Rusije do najmanjeg Vatikana tiskaju se redom zapadnjaci, istočnjaci, sjevernjaci i južnjaci i čini se da svojim pretežito građanskim načinom života ne ostavljaju mnogo prostora za onu stranu života koja nas ovdje ponajviše zanima – prirodnu, divlju i slobodnu. No to je samo na prvu loptu tako. Šutni predrasude i zaroni u prirodni svijet neukroćene Europe!
Malena u usporedbi s ostatkom svijeta, Europa je treći najnaseljeniji kontinent. Gužva se tu 50 različitih naroda, od kojih i sami pripadamo jednom. Katkad se čini da o Europi znamo dovoljno, no zagrebeš li samo malo ispod površine, otkrit ćeš nevjerojatna prirodna staništa koja još uvijek vrijedi posjetiti kako bi osjetila/o njihovu divljinu.
Teško je reći po kojem je takvom mjestu Europa najpoznatija. Svatko će od nas vjerojatno imati svoje asocijacije, no možda nije loše pregledati europsku kartu rasprostranjenosti velikih biljnih skupina kako bismo dobili uvid u raznolikost u kojoj živimo. Osim tople mediteranske regije na jugu, za život sasvim ugodne kontinentalne regije središnje Europe ili pak smrznutog sjevera, u Europi nalazimo i atlantsku, panonsku, stepsku, alpsku i druge regije. Kada bi u samo jednom godišnjem dobu proputovala/o cijeli kontinent, zasigurno bi sa sobom morala/o ponijeti cijeli svoj ormar!
Upravo ovakav raspored biljaka i drugih organizama omogućio je razvitak nevjerojatne europske biološke raznolikosti. O njoj ćemo narednih mjeseci mnogo pisati pa nas stoga redovito posjećuj i nadopunjavaj znanje o svom europskom susjedstvu. Za uvod u cijelu priču, donosimo ti 15 europskih prirodnih lokacija zaštićenih u sklopu UNESCO-ve Svjetske prirodne baštine. Ako već nemaš mogućnost vidjeti ih uživo, onda ih posjeti u našem virtualnom društvu.
Vode Dunava koje na području države Rumunjske utječu u Crno more čine najveću i najbolje očuvanu europsku deltu. Ovdje obitava više od 300 vrsta ptica, od kojih izdvajamo kormorane te bijele i dalmatinske pelikane, kao i 45 vrsta slatkovodnih riba.
Fosilno nalazište Messel Pit
Messel Pit, fosilno nalazište koje se nalazi u blizini njemačkog grada Darmstadta, najbogatije je fosilno nalazište važno za razumijevanje okolišnih uvjeta koji su vladali u eocenu, periodu od prije 57 do 36 milijuna godina. Posebno je važno jer nam daje uvide o ranijim stadijima evolucije sisavaca i predstavlja nezapamćeno dobro očuvane fosile sisavaca, ptica, gmazova, riba, kukaca i biljaka, od potpunih kostura pa sve do sadržaja želuca životinja iz tog perioda.
Klifovi Dorseta i Devona
Klifovi duž obalnog područja zapadnog Dorseta (na fotografiji) i istočnog Devona u Engleskoj primjer su nepreglednih stijena iz ere mezozoika, starih 185 milijuna godina. Uz to što su doista impresivan primjer „Zemljine gradnje“, za znanstvenike koji proučavaju geologiju, biologiju i paleontologiju predstavljaju nepresušan izvor materijala za proučavanje stijena, biljaka, životinja i fosila koji su na tim stijenama brojni.
Nacionalni park Durmitor
Nacionalni park koji oduzima dah svakome tko ga je posjetio, nalazi se uz kanjon rijeke Tare u Crnoj Gori. Čine ga guste šume borova koje se savršeno slažu s prekrasnim potocima, jezerima i ledenjacima i uklapaju u krajolik koji je iznjedrio brojne, a posebno biljne vrste endema – na tom ih području postojih čak 36! Neke od njih pogledaj ovdje. Uz mnoge vrste karakteristične za ovakva staništa (vuk, ris, medvjed, djetlić, divokoza i druge), šetajući šumama naići ćeš i na brojne crvene mrave, sove, a možda uočiš i pokoju divlju mačku, divlju svinju ili tetrijeba.
Nacionalni park Göreme i stijene Cappadocia
U spektakularnom krajoliku, u potpunosti nastalom procesom erozije pod utjecajem vjetra i vode, dolina Göreme i njezino okružje predstavljaju pravu atrakciju za posjetitelje iz svih krajeva svijeta koji su odlučili posjetiti ovaj turski turistički dragulj. Stijene Cappadocia svakako su geološki fenomen, koji je uslijed specifičnih procesa trošenja stijena vulkanskog porijekla kreirao tvorbe nalik na stupove, tornjeve, dimnjake i obeliske. Nezaboravnom dojmu doprinosi i pogled na mrežu špilja što su ljudima koji su na tom mjestu živjeli još od 4. stoljeća služile kao utočišta, skladišta i radionice, a u mnoge se svrhe koriste i danas.
Nacionalni park Plitvice
Na temelju uredbe o upravljanju Nacionalnim parkovima donesene godine 1948. na ovim je prostorima uspostavljen prvi Nacionalni park. O Plitvicama ćemo reći samo ovo: prekrasne su, naše su, i ne damo ih nikome! Od sedrenih barijera i 16 jezera, do u cijelome svijetu prepoznatljivih fotografija turista kako šeću drvenim popločenim stazicama u okrilju smirujućih šuma i neponovljive modro-zelene boje vode koja ispunjava jezera.
Mi ćemo se osvrnuti na važne biljne i životinjske vrste zbog kojih ovo područje valja posebno očuvati. Plitvice su s okolnim šumama i travnjacima poznate po brojnim endemskim vrstama biljaka: uskolisno zvonce, žabnjak kolovrc te livadni procjepak i druge. U sklopu Nacionalnoga parka Plitvička jezera očuvana je najljepša prašuma Dinarida - Čorkova uvala. To je iskonska nedirnuta šuma bukve i jele koja se razvija isključivo pod prirodnim uvjetima svoga staništa bez neposrednog utjecaja čovjeka, što je čini rijetkim takvim primjerom u Europi. Ako ste tijekom šetnje Plitvicama malo pažljiviji, uočit ćete razne vrste tulara i leptira, riba, rakova, vodozemaca, ptica i drugih skupina životinja, od kojih izdvajamo ugrožene leptire plavce roda Maculinea, živorodnu guštericu te brojne sjenice i djetliće, rovke i puhove, vidru i, naravno, poznatog smeđeg, od milja nazvanog plitvičkog medvjeda.
Prašume bukve u Karpatima
Prastare šume bukve predstavljaju tipičan primjer neprestano odvijajuće biološke i ekološke evolucije kopnenih ekosustava koja se može pratiti još od razdoblja posljednjeg ledenog doba. Ove su šume dobar primjer suradnje triju država koje se za njih brinu (Slovačka, Ukraina i Njemačka) te ulažu napore u proučavanje i zaštitu ove bukove šume. Šume su važne i kao utočišta brojnim ugroženim i osjetljivim biljnim i životinjskim vrstama: vukovima, risovima, jelenima, kunama, jazavcima, vidrama, orlovima, sovama (poput uralske sove), djetlićima i drugim pticama, zanimljivim vrstama kukaca (poput ove ugrožene vrste), brojnim vrstama paprati i mahovina te dugim biljkama poput bukve i planinskog bora, rododendrona, ljiljana zlatana i endemske vrste karpatskog žabnjaka.
Šume zapadnog Kavkaza
Nevjerojatnih 275.000 hektara na zapadnom kraju ruske planine Kavkaz i 50-ak kilometara sjeveroistočno od Crnog mora zauzele su šume koje su u Europi doista posebne. Predstavljaju, naime, jedno od rijetkih područja na koja ljudska ruka nije imala većeg utjecaja. Upravo zato subalpskim i alpskim pašnjacima već stoljećima slobodno trče i pasu divlje životinje (ris, medvjed, vuk, kavkaski jelen pa čak i iznimno ugrožena vrsta snježni leopard), a u šumama hrasta, bukve i breze, javora i bora te rijekama oko njih neometano žive mnoge vrste kukaca, gmazova, vodozemaca i riba, kao i brojni biljni i životinjski (ptice) endemi, po čemu je ova regija možda i najpoznatija (nevjerojatan je podatak da je otprilike trećina svih planinskih biljnih vrsta, kao i petina šumskih vrsta, endemično). Poseban dragulj ovog područja je i europski bizon, koji izvorno potječe upravo iz ovih šuma, a nakon što je tamo izumro, znanstvenici su ga uspješno onamo iz drugih područja i vratili.
Švicarske Alpe
Švicarske Alpe dio su velikog planinskog lanca Alpa koje obuhvaćaju širok pojam. Doslovce širok jer govorimo o impresivnih 82,400 hektara prirodnog područja, koje se nalazi u regiji Jungfrau-Aletsch-Bietschhorn. Ovo je dom mnogim biljnim i životinjskim vrstama. Tu su šume bukve, jasena, brijesta i planinskog bora, kao i velika područja obrasla rododendronima, alpskim travama i vegetacijom tundre i stepe. Ističu se biljke koje rastu na posebno velikim visinama, poput jedne vrste žabnjaka (Ranunculus glacialis) koja cvjeta na vrtoglavih 4000 m, ili pak Kohov srčanik koji se može naći i na našim planinama. Ovdje raste i najmanja orhideja u Europi, patuljasta vrsta Chamorchis alpina. Posebno su važne i vrste koje zovemo relikti.
Fauna je, možemo reći, tipično alpska – prošetaš li se njihovim planinskim krajolikom, susrest ćeš divokozu, risa, jelena, ibeksa, razne vrste ptica (poput ovog zlatnog orla i doista brojnih vrsta djetlića), vodozemaca i gmazova (kao što je ova riđovka), te, naravno, neizbježnog alpskog svisca.
Švicarske alpe predstavljaju odlično mjesto za proučavanje ledenjaka (najveći ledenjak u Euroaziji nalazi se upravo u ovom dijelu Alpa), ali i za davne procese nastanka planina, kao i za proučavanje klimatskih promjena koje sve više zabrinjavaju znanstvenike i širu javnost.
Vulkanski otok Surtsey
Surtsey, otok smješten oko 32 kilometra od južne obale Islanda, nov je otok koji su stvorile vulkanske erupcije koje su se događale ne tako davno – od 1963. do 1967. godine prošlog stoljeća. Posebno je zanimljiv po tome što je od svog rođenja zaštićen, čime su znanstvenici dobili jedan od najposebnijih prirodnih laboratorija na svijetu. Lišen ljudskih utjecaja, Surtsey nam je do sada dao mnoga nova saznanja o tome kako se na prirodan način događa naseljavanje biljaka i životinja na novostvoreno kopno. Tako su istaživači do sada bilježili dolazak prvih biljnih sjemenki putem oceanskih struja te pojavu lišajeva, bakterija, gljiva i biljaka, kojih je za samo deset godina već bilo oko 10 vrsta. Do 2004, samo 40 godina od kada su ga znanstvenici počeli proučavati, na otoku je bilo zabilježeno 60 vrsta viših biljaka, zajedno sa 75 vrsta mahovina, 71 vrstom lišajeva i 24 vrste gljiva. 89 vrsta ptica također je tamo zabilježeno, a čak 57 ih je endemsko za Island. Uz njih, Surtsey je dom za čak 335 vrsta beskralješnjaka.
Zapadnonorveški fjordovi
Geirangerfjord i Nærøyfjord teško su izgovorljivi fjordovi koji krase jugozapadnu Norvešku. Međusobno su udaljeni 120 kilometara, predstavljaju jedne od najduljih i najdubljih fjordova te se na svjetskoj razini upravo oni često spominju kao predstavnici „tipičnih“ fjordova. Kad pogledaš fotografiju, odmah ćeš uočiti po čemu je ovaj krajolik toliko poseban – krase ga uske, strme i nevjerojatno visoke stijene koje se mjestimično dižu i do 1400 m u norveško nebo, a ispod razine mora protežu se čak i do 500 m dubine. Osim toga, tu su i brojni vodopadi, rijeke, šume, jezera i planine s pratećom bioraznolikošću živih organizama koji na tim staništima obitavaju.