Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici su otkrili na stotine slatkih jezera ispod debelog sloja leda na antarktičkom kontinentu (debljina leda ponekad iznosi i više od 3500 m). Ta jezera su vjerojatno ostala nepromijenjena zadnjih 15-20 milijuna godina! Otkrićem života u tim jezerima znanstvenici bi stekli uvid u život u dalekoj prošlosti i stoga se znanstveni timovi različitih zemalja natječu koji će od njih prvi doći do novih spoznaja o životu u tajanstvenim jezerima.

Vrlo ekstremne uvjete ispod leda nalazimo na Antarktici, najhladnijem, najsušem i najvjetrovitijem kontinentu. Antarktika sadrži 70 % slatke vode i 90 % leda cijelog planeta Zemlje. Kad bi se sav led Antarktike otopio, razina svjetskih mora porasla bi 70 m i poplavila gotovo pola današnje svjetske populacije. Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća znanstvenici su otkrili na stotine slatkih jezera ispod debelog sloja leda na antarktičkom kontinentu (debljina leda ponekad iznosi i više od 3500 m). Ta jezera su vjerojatno ostala nepromijenjena zadnjih 15-20 milijuna godina! Otkrićem života u tim jezerima znanstvenici bi stekli uvid u život u dalekoj prošlosti i stoga se znanstveni timovi različitih zemalja natječu koji će od njih prvi doći do novih spoznaja o životu u tajanstvenim jezerima. U sloju leda koji pokriva jezera znanstvenici su do sada uglavnom zabilježili samo mikroskopski sitne organizme, a život samih jezera tek treba biti otkriven.

Najveće od slatkovodnih jezera Antarktike je jezero Vostok, a nalazi se ispod najhladnijeg mjesta na svijetu na kojem temperature padaju i do -60 °C. Osim na kontinentu, led se stvara, ali u znatno tanjem sloju, i oko Antarktike te svake zime pomaže u stvaranju najgušće vodene mase u oceanima svijeta. Ta velika masa vode ima važan utjecaj na strujanje vode u svim ostalih svjetskim morima. Ispod sloja leda i ledenih santi u moru se odvija život koji današnji istraživači i ronioci bilježe svojim kamerama i brojnim fantastičnim fotografijama (neke od njih pogledaj ovdje).

Život u moru mnogo je raznolikiji i bogatiji od onog koji se odvija na antarktičkom kopnu. Obiluje brojnim beskralježnjacima kao što su spužve, zvjezdače, zmijače, rakovi i rebraši, a okom kamere jednog ronioca sve to pogledaj klikom na YouTube. Ispod antarktičkih plutajućih ledenih ploča velika su vodena prostranstva koja su jedna od najslabije istraženih područja Zemlje. O organizmima koji žive ispod plutajućih ploča vrlo malo se zna, ali su npr. 2005. godine ispod ledenih ploča pronađene zajednice školjkaša i pokrova bakterija.

Fitoplankton (lijevo) i zooplankton (desno)

Hranidbeni lanac Antarktike (shematski prikaz pogledaj ovdje)  temelji se na fitoplanktonu čiji broj znatno poraste tijekom proljeća i ljeta, a taj „cvat“ omogućava život velikom broju zooplanktonskih organizama, račića veslonožaca i krilu (pojam kril obuhvaća raznoliku skupinu plaktonskih račića). Kril predstavlja glavni izvor hrane brojnim ribama, tuljanima, kitovima i pingvinima i ima ključnu ulogu u hranidbenom lancu antarktičkih mora. Tijekom zime, kril struže alge s donje površine ledenih santi i tako preživi proljeće kada fitoplankton ponovno procvjeta i omogućava porast populacije i razmnožavanje krila.

Do sada je opisano oko 120 vrsta riba u antarktičkom moru, od kojih oko 90 % pripada porodici Notothenoidae. Polarne ribe dobro su prilagođene životu na temperaturama nižim od 0 °C pomoću molekula sličnih antifrizu koje onemogućavaju rast kristalića leda i njihovo širenje u krvi i drugim tjelesnim tekućinama riba.

Antarktička ledena riba

Možda najneobičnije među polarnim ribama su ledene ribe, jedini kralježnjaci koji uopće nemaju hemoglobin (pigment zaslužan za prijenos kisika). S obzirom da je mogućnost prijenosa kisika uslijed nedostatka hemoglobina smanjena na samo 10 %, ledene ribe razvile su druge prilagodbe: one trebaju manje energije za kolanje krvi jer je gustoća krvi radi nedostataka hemoglobina smanjena, imaju veliko srce koje brzo kuca pa time ubrzavaju krvotok i koriste manje energije za održavanje metabolizma od „normalnih“ riba s hemoglobinom.

Tuljani su, kao i kitovi, na hladnoću i niske temperature zraka i vode prilagođeni gustim krznom i debelim potkožnim masnim slojem. Od mnogo vrsta tuljana koji žive na Antarktici, zimi se na kontinentu zadržava tuljan leopard i tuljan rakojed koji, suprotno svom imenu, ne jede rakove nego se hrani krilom. Weddellov tuljan  se zimi uglavnom zadržava u vodi koja je toplija od zraka, a u sloju leda izgrize otvore kako bi došao do zraka.

Tuljan leopard prilikom susreta s roniocem i njegovom kamerom

Ispod antarktičkog leda obitavaju i kitovi među kojima razlikujemo usane, koji se hrane filtriranjem planktona, i zubane, koji su predatori. Među kitovima usanima je i plavetni kit, najveća životinja koja je ikad živjela na Zemlji. Njegova težina doseže do 180 tona (jednako koliko i otprilike 30-40 afričkih slonova), a duljina 30 m (dulji su i od dva gradska autobusa zajedno). U svoj njegovoj raskošnoj veličini pogledaj ga u videu niže! Orka, ili kit ubojica, vjerojatno je među najpoznatijim kitovima zubanima koji obitavaju u antarktičkom moru. Žive u skupinama unutar kojih i love, a vrlo često napadaju plijen znatno veći od sebe samih. Kako se orka snalazi u lovu u antarktičkom moru pogledaj ovdje. Uz glavatu ulješuru, koja je jedini kit zuban koji se veličinom može mjeriti s kitovima usanima (a da njen izgled opravdava ime uvjeri se klikom na ovaj link), u kitove zubane ubrajamo i dupine. U antarktičkom moru najčešća je vrsta bijelo-crno išaranog dupina kojeg možeš pogledati ovdje.  

Prekrasne snimke najveće životinje koja je ikad živjela na Zemlji!

Dobro poznate ptice Antarktike koje se odlično snalaze i ispod antarktičkog leda su pingvini, od kojih je najpoznatiji carski pingvin koji je, zajedno s adelijskim pingvinom, jedina vrsta koja se zadržava na antarktičkom kopnu i tijekom zime Sve ostale vrste pingvina tijekom zime sele na sjever, u toplije krajeve. Pingvini izrazito dobro plivaju i rone, a na niske temperature vode prilagođeni su gustim i višeslojnim perjem oko kojeg se stvara sloj zraka koji sprečava da se koža pingvina smoči. Slično morskim sisavcima, pingvini također imaju sloj potkožnog masnog tkiva koji je dodatni toplinski izolator i omogućava im da bezbrižno uživaju u hladnom antarktičkom moru...

Prouči i drugu stranu ove medalje u članku "Život ispod leda - slatkovodna priča"