Pučinski otok Sušac se za vedrih dana uočava čim se isplovi iz perle Paklenih Otoka. Promatran iz smjera Paklenih Otoka, Sušac je jedino kopno između Viškog arhipelaga, s desne strane, te Korčule i Lastovskog arhipelaga, s lijeve strane. Otok se geografski pruža u smjeru sjever – jug. Viši sjeverni dio otoka, s 239 metra visokim vrhom Sušac, gusto je obrastao niskom mediteranskom vegetacijom, a s južnim dijelom, na vrhu koga dominira  kamena svjetioničarska zgrada, spojen je niskim kopnenim prijevojem. Gledajući iz smjera Visa, zbog tog se prijevoja stvara lažan optički dojam dva otoka.

Biljni svijet na otoku je specifičan i različit od onoga na susjednim otocima, na kojima suše nisu izražene kao na Sušcu. Snažni vjetrovi koji ovdje pušu tijekom čitave godine polomili su vremenom sva viša stabla. Rijetka su se održala tek na nadmorskoj  visini iznad 150 metara, a na otoku prevladavaju grmolike listopadne šikare. U nižim predjelima  dominiraju  grmovi ružmarina, mliječi i smrče, te rijetke divlje masline, česmina i druge  biljne vrste karakteristične u južnodalmatinskoj makiji. Grmove hortikulturno oblikuju ovce i koze, čiji je uzgoj, usprkos nedostatku vode, konstanta od vremena prvih stanovnika na Sušcu. Smatra se da  upravo zahvaljujući kozama i ovcama na Sušcu nikada nije bilo požara. Erozijom tla čitav otok je danas ispresijecan stazama i puteljcima među raznolikom grmolikom vegetacijom. Šetajući tim puteljcima stječe se dojam botaničkog vrta. Kamene litice nad morem su obrasle grmovima kapara i kadulje, do kojih mogu samo vješti penjači.

Arheološki ostaci pronađeni na Sušcu potječu iz perioda prije 8000 godina unatrag,  još iz vremena  mlađeg kamenog doba. Ulomci slomljenih kremenih alatki i danas se nalaze svuda po otoku. Prema pronađenim ostacima može se zaključiti da su se davni stanovnici Sušca pretežno hranili ovčjim i kozjim mesom, te priljepcima i morskim puževima – ogrcima. Pronađene su i kosti sredozemne medvjedice i morske vidre.

Biljni pokrov otoka Sušca

Sjeverni dio otoka obrastao je mediteranskom crnogoricom. Na otoku se gnijezde brojne vrste ptica, a njihove kolonije su posebno brojne u jesen i proljeće kada se tu odmaraju prije i nakon dugih putovanja u južne krajeve. Od grabljivica su najzanimljiviji sokolovi, koji se prepoznaju po hitrom poniranju i glasnom kliktanju.

Podmorski zidovi Sušca obrasli su svakovrsnim biljkama cvjetnicama. Raznolika morska fauna zadržava se na nešto većim dubinama gdje je temperatura mora konstantna tijekom čitave godine. Osim zubaca česte vrste u podmorju su šarag, fratar, škarpina, kavala i tabinja, na nešto većim dubinama i šampjer, a od velikih rakova rakovica, jastog i hlap. U procjepima su ugori i murine, čija su staništa najgušća sa zapadne strane otoka.

Veći dio obale je nepristupačan s morske strane zbog strmih litica. Klifovi su posebno fascinantni na sjevernoj i južnoj strani otoka. Na tim dijelovima se nastavljaju i poniru duboko u more. Nakon  bure,  prozirnost mora oko otoka je veća od 30 metara. Za takvih dana pravi je doživljaj s litica nad morem promatrati plavetnilo sa sjenkama zubaca koji promiču pred dupinima, a ponekad se uoči i hitra sjenka morskog psa.

Velika rakovica (lijevo) i posidonija (desno)

Podmorje s južne strane otoka posebno je atraktivno, a ronjenje je istinski užitak. Modri ponori  započinju neposredno pod obalom otoka, a na rijetkim mjestima se iz dubine podižu kameni tornjevi oko kojih je moguće susresti mnoge riblje vrste.  Jata šargi i kantara slobodno plivaju u plavetnilu, a spuštanjem niz zidove može se naići i na kirnje dok zamiču prema dubini.

Bogatstvo i raznolikost  flore i faune u podmorju Sušca čini ga posebnim i u odnosu na obližnji arhipelag otoka Lastova. Hobotnice, sipe, šargi, pici,  komarče, zubaci, škarpine, kavale, tabinje, kirnje, i druge vrste se mogu susresti u akvatoriju ovog otoka. Šume crvenih, žutih i višebojnih gorgonija  nestvarnom igrom boja upotpunjuju dojam jedinstvenih podmorskih vrtova. U kasnu jesen, i tijekom zimskih mjeseci obalama Sušca se približavaju lignje, a za njima dolaze velike pelagijske vrste koje se određeno vrijeme zadržavaju pod strmim liticama otoka.

Kantar (lijevo) i kirnja (desno)

Legenda o ljubavi

Ljubavna  legenda sa Sušca priča o muškarcu i ženi, čija se ljubav rasplamsala prilikom njihova susreta na ovome svjetioniku. Budućnost im je već bila zapisana, jer je ona  bila pred udajom za drugog muškarca, a on je već odavno bio oženjen. Osjećaji koji su ih preplavili bili su toliko intenzivni, da  su  u deliriju ljubavi i zanosa zbog nemogućnosti da zauvijek ostanu zajedno, poželjeli okončati  život skokom s vrha litice kod svjetionika...

Tu i druge priče Sušac i njegovi svjetioničari  prepričavaju namjernicima, dok sjede u staroj  konobi  uz kamin, a na gradelama se peče svježe ulovljena riba. Kada se pođe na počinak  zvukovi u dugim i pustim hodnicima velike svjetioničarske zgrade utihnu. Tada odškrinite teške drvene kapke na prozorima, i možda ćete u huku mora koje se lomi pod liticom razaznati nečiji  plač. Tko plače, teško je kazati. Odakle se jecaji čuju, ne može se točno utvrditi. I dok razmišljate o tome čujete li stvarno  plač ili vam se samo pričinja, tonete u duboki san, u dalekoj nestvarnoj pučinskoj oazi, na Sušcu, otoku  izgubljenih ljubavi.