Jeste li ikad razmišljali ili u razredu raspravljali tko je u čemu „naj“? Tko je najviši, najbrži, najbolji u školi ili pak tko ima najluđu frizuru. Sigurno ste za svakog našli ponešto, a ako se i niste odmah sjetili, kad malo bolje razmislite, shvatit ćete da je svatko u nečemu „naj“. 

Kako je u ljudskom, tako je i u životinjskom svijetu svatko u nečemu prvi. Svi znamo za geparda, najbržeg svjetskog trkača koji može dostići brzinu od 112 km/h, za noja, najveću danas živuću pticu ili za plavetnog kita, gorostasa što ponosno pliva svjetskim oceanima noseći titulu najveće životinje. No, jeste li znali da buha, životinjica skoro nevidljiva ljudskom oku, može skočiti više od bilo kojeg bića na Zemlji? Naravno, u odnosu na svoju veličinu. 

Zamislite samo svijet bez liftova i stepenica, ako želite dospjeti na 20. kat, samo skočite i već ste tamo! Sigurno već naslućujete kuda nas priča vodi ovoga puta. Pa naravno, u ekstremni svijet životinjskih rekordera! Putovat ćemo našim plavim planetom, ponašati se kao pravi znanstvenici i istraživati kutke nedostupne oku običnog prolaznika. Tražit ćemo velike i male, pernate i dlakave, krilate i repate stanovnike divljine i saznati u čemu su „naj“, jer svako je biće jedinstveno i u nečemu prvak.

Za početak putujemo u brazilsku džunglu, pluća svijeta. Džungla je ovaj nadimak zaslužila jer proizvodi najveće količine kisika na kopnu. Visoko u njezinim krošnjama se skriva sretna obitelj malenih bića koja poput naših vjeverica skakuću s grane na
granu.

Povremeno zastajkujući, njuškaju zrak, je li čist ili ih negdje iza ugla čeka neka gladna zvijer. Ipak, to nisu neke brazilske vjeverice već najmanji majmuni Južne Amerike – patuljasti marmozeti (Callithrix pygmaea).

Za titulu najmanjih svjetskih majmuna jedina konkurencija su im mišji lemuri s otoka lemura – Madagaskara, koji su ipak nekoliko centimetara manji.

Patuljasti marmozeti su toliko maleni da cijeli stanu na ljudski dlan, a teže tek nešto više od 100 g (slika desno). Rep im je duži od tijela i odlično im je pomagalo za održavanje ravnoteže pa se po granama mogu šetati poput pravih akrobata. Žive u obiteljskim skupinama koje čine roditelji i njihova djeca, a kada ženka na svijet donese nove mladunce svi članovi obitelji brinu o njima.

Vrlo je važno biti brižan u šumi prepunoj opasnosti. Maleni kakvi jesu, plijen su mnogih zmija, zvijeri i ptica grabljivica. Međutim, naša razigrana, sretna obitelj zasad je na sigurnom. Zrak je čist, bez ikakvih naznaka opasnosti, što je idealna prilika za lov slasnih kukaca. Pustimo ih da uživaju u lovu i jelu, a mi idemo potražiti nekog drugog rekordera.

Sići ćemo sa stabla i odšetati do rijeke koja je nedaleko odavde izdubila sebi korito u mekanom šumskom tlu. Tamo se sigurno krije neka zanimljiva životinja, požurimo!

Naša potraga nije trajala dugo, jer nas je na sprudu dočekao zubati stanovnik rijeke – patuljasti kajman (Paleosuchus palpebrosus). Njegovo ime nam govori koji rekord je on postavio - najmanji je srodnik krokodila Novog svijeta. Nije toliko malen kao patuljasti marmozet, ali za svoje nilske rođake koji narastu preko 5,5 metara jako je sićušan. Naraste do 1,5 m, a teži tek nešto više od 6 kg (lijevo). Međutim, njegov mali rast ne znači da je bezazlena životinjica. On je pravi proždrljivac i uopće nije izbirljiv. Jede sve što mu se nađe na putu, bio to mali puž, žaba, neki zalutali miš ili pak kukac. Njemu je jedino važno da mu je želudac pun. Ipak, u svijetu životinja često nije sve baš tako kao što se čini na prvi pogled. U divljini lovac lako postane lovina, pogotovo ako je okružen gladnim jaguarima i anakondama.

No, čini se da to našeg kajmana i ne opterećuje previše. On se odmara i ne obraća pažnju na nas, kao da i ne postojimo. Povremeno prodrma glavom, zijevne i ubrzo nakon toga opet utone u san. Sigurno je napunio želudac s nekoliko hrskavih rakova ili sočnih riječnih riba pa sad uživa u sitosti. Trebat će mu neko vrijeme da sve to probavi. Kajmani, kao i ostali pripadnici skupine krokodila, ne žvaču svoj plijen već ga gutaju cijelog. To mogu jer se u njihovom želucu nalazi toliko jaka kiselina da može razgraditi sve što progutaju. Dobar mu tek i laka noć, a mi ga sad napuštamo jer je pred nama put od nekoliko tisuća kilometara.

Karta otočja Havaji iz 1883. godine (gore) i satelitska snimka otočja (dolje)

3500 km zapadno od Brazila, usred Tihog oceana, smješteni su otoci koje s pravom možemo nazvati raj na Zemlji. Ovaj mali raj se sastoji od 137 otoka koje jednim imenom zovemo Havaji (fotografije gore). Havaji su domovina mnogih biljaka i životinja koje žive samo na ovom otočju. Teško smo se odlučili o kojoj bismo vam vrsti pričali jer sve su zanimljive i kriju mnoge tajne. Nakon dugotrajnog razmišljanja, izabrali smo životinju koja je nacionalni simbol Havaja, a to je, vjerovali ili ne, jedna guska. Nije jaka kao lav, nije brza kao sokol, nema velike zube kao krokodil, ali je posebna na svoj način i uistinu dostojna nacionalnog simbola.

Nalazimo se na obroncima jednog od najvećih vulkana na Zemlji – Mauna Loa. Tu smo pronašli jednu guščju obitelj. Čini se da smo im se previše približili jer mužjak je stao između nas i ostatka obitelji. Upozorava nas svojim glasanjem da se moramo udaljiti. Poslušat ćemo ga kako bismo izbjegli stisak njegovog kljuna na svojim nogama.

Stanovnici Havaja nisu oduvijek cijenili i voljeli havajske guske (Branta sandvicensis) kao što je to danas slučaj. Možda su više cijenili i voljeli njihovo ukusno meso pa su ih nemilice lovili, što je guske dovelo do samog ruba opstanka. Tek je 1957. godine zabranjen lov na ovu prelijepu vrstu, ali ni tad muke nisu prestale jer i dalje su ih ugrožavali psi i mačke koje su doseljenici doveli sa sobom na otok. U današnje je vrijeme bolje jer su strogo zaštićene i čuvane pa im se broj iz godine u godinu povećava, iako su još uvijek najugroženije guske na svijetu. Ove titule bi se vjerojatno rado riješile, a na njihovu sreću, to bi se moglo uskoro i dogoditi. Pretpostavlja se da ih sad oko 800 živi u divljini.

Ispričali smo vam o teškom životu havajskih gusaka, ali „najugroženije“ nije jedina titula koju nose. Sjetite se da smo rekli da su to uistinu posebne guske. Žive na vulkanskim obroncima i hrane se biljkama koje tamo rastu. Prilagođene su kretanju po stvrdnutoj lavi zbog čega su im se noge produžile i ojačale, a plivaće kožice između prstiju smanjile kako bi mogle brže trčati po neravnom terenu. Tako su havajske guske postale guske s najdužim nogama i najkraćim plivaćim kožicama.

Ovdje ćemo završiti rekordersku pustolovinu i vratiti se u udobnost naših domova. Do čitanja!

_________________

Članak ustupljen ljubaznošću Zoološkog vrta grada Zagreba.