Sigurno ste se bar jednom udarili glavom o stol, zid ili kakvu policu i vjerujem da to nije bilo nimalo ugodno iskustvo. Kada bismo morali veći dio dana udarati glavom o stablo kako bismo se prehranili, bilo bi nam to više nego bolno. Ali postoji jedna čudnovata porodica ptica koja čitav svoj život udara glavom o stablo i to joj nimalo ne smeta!

Za Bioteka.hr piše: Jelena Jakupić

Ova priča je o pticama iz porodice djetlovki (Picidae) ili, kako ih od milja zovemo, djetlići. Ove ptice su se nizom karakteristika prilagodile neobičnom načinu života. U Hrvatskoj, kao i u Europi, dolazi oko desetak vrsta djetlovki od kojih su najpoznatije zelena žuna (Picus viridis), crna žuna (Dryocopus martius), veliki djetlić (Dendrocopos major - naslovna fotografija), mali djetlić (Dendrocopos minor) i vijoglav (Jynx torquilla).

Slika 1. Crna žuna

Slika 2. Mali djetlić

Slika 3. Zelena žuna

Kako svaka priča mora imati svoj početak, tako i naše djetlovke prvo moraju nekako stići do visokih stabala. Osim što su ptice i mogu letjeti, one su i jako dobre penjačice. Imaju posebno oblikovana stopala za hodanje po okomitim stablima, toliko neobična da su stopala dobila svoj naziv - zigodaktilna stopala. To znači da imaju dva prsta okrenuta prema naprijed i dva prsta okrenuta prema natrag. Svi prsti su „naoružani“ snažnim i oštrim kandžama koje im omogućuju hvatanje za koru stabala. Osim neobično oblikovanog stopala i kandža, imaju i vrlo specifičan rep. Repna pera su kratka i čvrsta i prave oslonac prilikom kretanja po stablu.

Slika 4. Zigodaktilno stopalo

Sada kada smo ustanovili da djetlovke bez imalo muke trčkaraju gore-dolje po visokim okomitim stablima, postavlja se pitanje zašto to rade? Postoje dva razloga: hrane se kukcima sakrivenim ispod kore i prave duplje u kojima se gnijezde. Kako bi se mogle hraniti i praviti duplje, gotovo neprekidno udaraju o stablo i to im nimalo ne smeta! Kako bi došle do kukaca i ličinaka ispod kore imaju dug, tanak i oštar kljun poput dlijeta (po tome su dobile ime) kojim kljucaju stablo. Snažan kljun probija koru i pri tome se ne lomi niti se ne deformira. Dugačak i bodljikav jezik olakšava vađenje plijena iz duplja, a žlijezde slinovnice u ustima izlučuju ljepljivu slinu koja premazuje jezik pa on postaje ljepljiv, kao i jezik mravojeda. Ali zašto ne dobiju potres mozga od tih silnih udaraca? Kako bi spriječile oštećenje mozga zbog brzih i ponavljajućih udaraca (22 puta u sekundi udare u stablo!), djetlovke su razvile niz prilagodba za zaštitu mozga:

a) mala veličina i masa mozga - težak je 1,25 – 3,95 grama i zato je 100 puta manje osjetljiv na udarce nego ljudski mozak;

b) položaj mozga u lubanji - povećava se dodirna površina između mozga i lubanje, jako malo cerebrospinalne tekućine;

c) kratko trajanje udaraca - prije nego počne ozbiljno kljucati, udari 2-3 puta lagano u stablo jer provjerava čvrstoću i priprema se za „napad“.

Slika 5. Stablo s dupljama

Prije samog udarca kljunom o stablo, tanka ovojnica („treći kapak“) prekriva oči i štiti ih od strugotina stabla koje bi mogle uletjeti u oko i oštetiti ga. Također od strugotina su zaštićene i nosnice prekrivene gustim, finim perjem. Kod većine ptica kosti lubanje i kljuna su povezane, ali kod djetlovki su odvojene spužvastim tkivom koje ublažava udarce poput amortizera na automobilu ili biciklu. I sama lubanja je vrlo čvrsta, poput kacige za bicikl.

Navedene prilagodbe omogućuju očuvanje djetlovkinog zdravlja i života. Dokazano je da djetlovke zbog neobičnog stila života ne boli glava. Zapravo, da imaju glavobolju prestale bi kljucati jer ima dovoljno hrane koja se ne sakriva ispod kore stabala. Ali njima je slađe pomučiti se za hranu i onda uživati u nagradi! Što vi mislite? Je li takva građa djetlićeve glave, koja je čini iznimno otpornom na udarce, igra slučaja ili čudo stvaranja?

Ako želite saznati nešto više:

http://www.wildcroatia.net/blog/226-djetlovke-hrvatske

http://askabiologist.asu.edu/plosable/woodpeckers

http://en.wikipedia.org/wiki/Woodpecker