Skupina: sisavci

Način prehrane: biljojed

Duljina: 50 cm

Rasprostranjenost: Afrika, Bliski istok

Kao što im ime govori, planinski pećinari pretežno obitavaju u pukotinama stijena i litica. Ne vole hladnoću i kišu i ako im vrijeme nije po volji neće ni izaći iz svojih skrovišta. Kada je sunčano, pećinare se može vidjeti kako se griju na suncu. Budući da jako slabo podešavaju temperaturu tijela moraju se sunčati kako bi se zagrijali, poput gmazova.

Iako često izgledaju kao da su se samo bezbrižno izvalili na prvo prikladno mjesto (fotografija desno), nikad nisu udaljeni više od 50 metara od ulaza u skloništa, a obično jedan pećinar drži stražu. On će se u slučaju opasnosti dignuti na stražnje noge i posebnim načinom glasanja obavijestiti svoje rođake da se grabežljivac približava. Svi će tada pojuriti u pukotine stijena dok opasnost ne mine (zadnja fotografija dolje). Njihovi neprijatelji su orlovi, leopardi, pustinjski risovi i zmije koje često znaju strpljivo čekati da pećinari ponovno izvire iz pukotina. U koloniji živi oko 80 pećinara, a kad nema opasnosti, veoma su bučni i društveni.

Unatoč svojoj debeljuškastoj, ne baš gimnastičkoj građi, odlični su penjači. Na tabanima imaju debele gumaste jastučiće navlažene izlučevinama žlijezda zbog kojih tabani bolje prijanjaju uz podlogu i ne kližu se. Zato se mogu veoma brzo penjati  po strmim stijenama.

Katkad se penju i na drveće kako bi se najeli slasnog lišća, a najdraži su im citrusi radi kojih se ne libe ušuljati u ljudske vrtove. Zahvaljujući sočnoj hrani koju jedu i posebnoj građi bubrega mogu izdržati bez vode nekoliko dana, što je veoma korisno u sušnom području u kojemu žive.  

Pećinar koji uživa na toploj stijeni

U probavi lišća i trava pomažu im posebne bakterije u želucu. Kako bi novorođeni pećinari „nabavili“ te bakterije, hrane se izmetom odraslih pećinara! Mali pećinari se izrazito brzo osamostale: mogu trčati i skakati već sat vremena nakon rođenja, a biljke počinju jesti već drugog dana, iako još nekoliko mjeseci sišu i majčino mlijeko.

Pećinari izgledom podsjećaju na ogromnog zamorca ili zeca s malim okruglim ušima, ali genetička istraživanja pokazuju da su njihovi najbliži živući rođaci slonovi i morske sirene. Prije mnogo milijuna godina živjeli su preci pećinara veličine vola, a potomci tih divovskih stvorenja evoluirali su na različite načine: neki su se smanjivali i od njih su nastali današnji pećinari. Smatra se da su neke vrste ostale na kopnu, a neke otišle u vodu i od njih su nastali slonovi i morske sirene.

Kolonija pećinara našla je zaklon u stijeni

Na prvi pogled kao da sličnosti između malog pećinara, punašne morske sirene i stvorenja sa surlom nema, no zapravo ih ima jako puno: imaju sličan oblik kosti u nogama i stopalima (perajama), slično zubalo te svi imaju testise trajno smještene u unutrašnjosti trbuha. Kao i slonovi, pećinari imaju odličan sluh i pamćenje, a njihovi gornji istaknuti očnjaci podsjećaju na male kljove.

Osim planinskih pećinara, postoje još i šumski pećinari koji cijelo vrijeme žive na drveću.

Zanimaju li te pećinari dodatno, posjeti ove linkove, a možeš pročitati i knjigu:

AWF - engleski jezik

Tolweb - engleski jezik

Matoničkin I (urednik): Životinje, velika ilustrirana enciklopedija, Mozaik knjiga, Zagreb, 2. izdanje,2001., str. 222.