Prve šume uzrokovale su veliko izumiranje - u moru!

Prve šume omogućile su životinjama i drugim biljkama da osvoje do tada beživotna kopnena područja. Utjecale su na atmosferu, padaline i stijene, te su uzrokovale jedno od pet najvećih izumiranja u povijesti Zemlje.....

Biljke su u potpunosti zavladale kopnom tek kada su razvile sjemeni zametak (sjeme). Sjemenjače su su manje osjetljive na nedostatak vode od svojih prethodnika papratnjača, jer im je izum sjemenke omogućio da se razmnožavaju bez prisutnosti vode zbog čega su one bile prve biljke koje su osvojile sva, pa čak i izuzetno suha kopnena staništa. Otkrićem sjemenke nastale su dakle prve šume daleko od izvora vode, a njihov nastanak  imao je ogromnih posljedica za živi i neživi svijet u to doba, pa pogledajmo kako:

1. Nastanak novih staništa

Kao prvo, biljke svojim korijenom crpe vodu iz tla i zadržavaju vlagu uz tlo. Osim toga, one pružaju zaštitu i nova staništa za živi svijet. Iz tih su se razloga brojne biljne i životinjske vrste mogle odvojiti od obalnih staništa i naseliti se dublje na kopno. Sjetimo se, život je nastao u moru, a prve biljke omogućile su životinjama osvajanje kopna. Prvim kopnenim kralježnjacima – vodozemcima, nastanak pravih šuma omogućio je naseljavanje većeg područja kopna. Sjetimo se pjegavih daždevnjaka koje vidimo u šumi ili malih vodenjaka u izvorima,  vidjet ćemo da su vodozemci i danas vezani uz vlažna staništa.

2. Povećana količina padalina

Osim na živi svijet, šume su utjecale na atmosferu, padaline, tlo i stijene i to na sljedeći način:

Biljke korijenom crpe vodu iz zemlje. Dio te vode iskoriste za proces fotosinteze, no većina vode ipak se vraća u atmosferu (procesom koji se zove transpiracija). Korištenjem (crpljenjem) vode, biljke smanjuju njeno otjecanje i procjeđivanje kroz tlo, te potiču lokalno zadržavanje vode. Time se u konačnici povećava količina oborina na tom području, jer većina vode ne otječe na neko drugo mjesto, već se lokalno vraća u atmosferu. Rezultat: više kiše (oborina) na tim područjima!

3. Snižavanje temperature na Zemlji

Preko povećane količine oborina, šume utječu i na stijene. Kada kiša pada u njoj se otapaju atmosferski plinovi.  Među njima je i ugljikov dioksid (CO₂), čijim otapanjem u vodi (kiši) nastaje ugljična kiselina. Takva kiša (puna otopljenog CO₂) otapa, tj. troši određene stijene. Na primjer, većina hrvatskih planina izgrađena je od vapnenca, koji je podložan trošenju vodom.  Zanimljivi oblici poput škrapa, kamenica i ponikvi koje možemo naći u kršu, nastali su upravo takvim djelovanjem vode. Ali, osim što otapa stijene, jedna o posljedica toga procesa jest i uklanjanje CO₂ iz atmosfere. 

Ugljični dioksid se u otopljenom obliku zadržava u vodi*, a kasnije se i taloži kao sastavni dio stijena. Ako vas ovo nije impresioniralo, sjetite se da je C0₂ jedan od ključnih stakleničkih plinova (plinova koji uzrokuju efekt staklenika u atmosferi) koji utječe na zagrijavanje Zemlje. Njegovim uklanjanjem iz atmosfere smanjila se globalna temperatura te je klima postala hladnija. Upravo to je uzrokovalo veliko izumiranje i označilo kraj jednoga perioda u Zemljinoj povijesti.

Tulove grede u Parku prirode Velebit

Zanimljivo je da je razvoj sjemenog zametka i sjemenke imao toliki utjecaj na život na Zemlji. Krajem devona (prije 360 milijuna godina), zbog hlađenja klime uzrokovanog razvojem šuma, izumrlo je oko 40% morskih organizama. Prve na udaru bile su zajednice koraljnih grebena tropskih mora. Tada su izumrle i velike skupne amonita, brachiopoda (životinja sličnih školjkama), algi (Acritarch) i riba oklopnjača (Placodermi). Premda pomalo ironično, promjena klime utjecala je i na mnoge kopnene vrste biljaka.

Evolucija biljaka uzrokovala je izumiranje velikog broja biljaka i životinja, no znamo da je svako izumiranje zapravo novi početak...

__________________________________________

* ako ste jako znatiželjni CO₂ je u vodi u obliku bikarbonatnih iona- HCO₃^-