Dubokomorski okoliš – najmanje istraženo stanište na svijetu (2. dio)
Autor Andreja Lucić 25.5.2012. ( 13290 pročitano ) Članci istog autora

Riba udičarka (foto: Dr. Julian Finn/Museum Victoria/Census of Marine Life/AP Photo)Zamisli na trenutak kako bi se osjećala/o da cijeli svoj život provedeš u okolišu bez ijedne zrake svjetlosti. Bilo bi to prilično tmurno, zar ne? Dubokomorski organizmi zato su razvili jednu doista prekrasnu prilagodbu. Naime, jedini izvor svjetla u njihovom okolišu je bioluminiscencija, odnosno svjetlo koje stvaraju sami, i to kemijskim reakcijama u posebnim stanicama, takozvanim fotocitama.



Dubokomorskim organizmima nije lako održavati se u stupcu vode. Kako bi to uspjeli, razvili su niz prilagodbi kao što su npr. želatinozna i podatna tkiva, manja veličina tijela (većina riba je veličine do 25 cm), a ribe često imaju i bočno spljošteno i izduženo tijelo te vrlo slabo izgrađen mišićno-potporni sustav. Želatinozna i podatna tkiva se lakše prilagođavaju visokom tlaku, a manje i spljošteno tijelo riba smanjuje otpor vode prilikom kretanja i štedi energiju tijela. Bačvastooka (foto: S dopuštenjem © 2004 MBARI)Mišićno-potporni sustav je slabo izgrađen jer je i kretanje vrlo ograničeno radi tame i uštede energije u uvjetima vrlo ograničenih izvora hrane. Dubokomorske životinje su zapravo prave lijenčine - imaju izrazito spor metabolizam i najčešće vrebaju ili čekaju plijen u zasjedi kako bi uštedjele energiju. Čeljusti morskih riba su često izbačene i sadrže brojne oštre zube, što im omogućava da ulove sav dostupan plijen. Oči su u nekih vrsta, kao što je npr. bačvastooka (na fotografiji desno), kuglaste i okrenute prema gore kako bi zamijetile potencijalni plijen koji dolazi odozgo, a neke od tih riba imaju potpuno prozirnu glavu. Zanimljivu snimku pogledaj na You Tubeu. Većina vrsta je ipak potpuno slijepa, kao npr. beščeljusne ribe sljepulje koje svojim rožnatim zubima buše strvinu kako bi ušle u nju i nahranile se. Pri tom oko sebe izluče puno sluzi kojom odbijaju ostale strvinare.

Zamisli na trenutak kako bi se osjećala/o da cijeli svoj život provedeš u okolišu bez ijedne zrake svjetlosti. Bilo bi to prilično tmurno, zar ne? Dubokomorski organizmi zato su razvili jednu doista prekrasnu prilagodbu. Naime, jedini izvor svjetla u njihovom okolišu je bioluminiscencija, odnosno svjetlo koje stvaraju sami, i to kemijskim reakcijama u posebnim stanicama, takozvanim fotocitama.

Ribe vrste Photoblepharon palpebratus (foto: NOAA)

Ribe vrste Photoblepharon palpebratus imaju svjetlosne organe ispod očiju, ispunjene bakterijama koje odašilju plavozeleno svjetlo, zbog čega izgledaju kao da imaju dodatni par demonskih očiju


Neke životinje, kao što su ribe udičarke i lignje, imaju posebne organe u kojima uzgajaju bakterije koje bioluminisciraju. Svjetlo koje stvaraju najčešće je zeleno ili žuto, a ponekad i crveno. Tako u dubokom moru životinje uživaju u jedinstvenom „light showu“ koji potječe od raznih životinja kao što su npr. „bačvastolike“ mješčićnice i rakovi veslonožci, a u tulumu sudjeluju i dubokomorske kozice, lignje (kao npr. ona koju možeš pogledati ovdje) i ribe koje su izgledom i ponašanjem prave face tog neobičnog svijeta.

Neke od njih, takozvane ribe udičarke, koriste se bioluminiscentnim organima kao mamcem (udicama) kojim privlače plijen. Tako npr. morski vrag i iglozub imaju izduženu koščicu leđne peraje preobraženu u udicu koja visi ispred njihovih usta i svijetli te tako privlači plijen koji privučen svjetlom uleti ravno u njihova usta. Crni zmijozub ima mamac na svojoj donjoj čeljusti. Tom neobičnom društvu dubokomorskih lovaca pripada i riba gutač koja može progutati plijen mnogo veći od sebe te dubokomorski pas jednako opaka izgleda. Uvjeri se sama/sam klikom na ovu stranicu.  Zanimljivo je da je najveća dubina na kojoj je ulovljena riba (lat. ime vrste je Abyssobrotula galatheae  - engl. cusk eel)  iznosila čak 8 000 m. Želiš li vidjeti svu raznolikost i „strahotu“ dubokomorskih riba, klikni ovdje.

Vjerojatno ti je poznato kako je i u „normalnom“ okolišu vrlo teško naći „srodnu dušu“. Zamisli kakav tek onda problem imaju dubokomorske životinje koje žive u potpunom mraku i napreglednom prostranstvu! Za dubokomorske životinje pronalaženje spolnog partnera ravno je dobitku na lutriji! U potrazi ponekad pomaže bioluminiscencija, ali većina vrsta je ipak dvospolna pa, u nedostatku spolnog partnera,  pribjegava samooplodnji. Neke su vrste riba razvile najneobičnije metode kako bi prebrodile problem pronalaženja spolnog partnera. Tako je npr. u mnogih vrsta udičarki mužjakova jedina uloga oplodnja ženki. Stoga su u tih vrsta mužjaci patuljaste veličine i pričvršćeni uz ženku. Ponekad čak parazitiraju na ženki spojivši se na njezin krvotok, te su na taj način uvijek „na pravom mjestu u pravo vrijeme“, odnosno spremni za parenje.

Spolne razlike ribe udičarke (foto: Deap Sea)

Velike spolne razlike dubokomorskih riba - mužjaci se na fotografiji vide dolje kako su pričvršćeni za ženku


Duboka mora su najmanje istražena područja Zemlje i potpuno su nepristupačna za boravak čovjeka. Stoga ih je moguće istraživati jedino pomoću bentoskopa pod tlakom (vrsta podmornice za istraživanje morskih dubina) i bespilotnih vozila na daljinsko upravljanje (engl. kratica ROV), koja fotografiraju željena područja. Snimke dobivene ROV-om pogledaj ovdje.

Poseban problem u istraživanju dubokomorskih organizama je činjenica da oni ugibaju ili se raspadaju izvlačenjem na površinu, s obzirom da su građom tijela prilagođeni na visoki tlak. Stoga je potrebna skupa oprema i posebne komore kojima se nastoje održati postojani uvjeti tlaka, temperature i svjetla kako bi se organizmi u živom stanju dopremili na površinu i potom mogli proučavati.

Ocjena: 8.00 (7 glasova) - Ocijeni vijest -

Prethodni članak Sljedeći članak Stranica pripremna za print Pošalji članak prijatelju Napravi pdf od članka
Komentari su vlasništvo autora. Bioteka.hr ne odgovara za sadržaj u komentarima.


Tražilica