Vjerojatno ste mnogo puta do sada čuli za fosile. Fosili su ostaci nekad živućih organizama - biljaka, životinja pa čak i bakterija (sjetimo se stromatolita), a fosilizacija je proces koji omogućuje njihovo nastajanje. Oni su dokaz o postojanju drugog svijeta u davnoj prošlosti.

Kažemo u davnoj prošlosti jer fosili nisu svi ostaci uginulih životinja koje nađemo, npr., kućice od puža, kosti prvog kućnog ljubimca našeg susjeda i tako dalje...

 Što su to onda fosili i kako oni nastaju?

Do fosilizacije može doći na nekoliko načina, ali je važno napomenuti da fosili nastaju samo u posebnim uvjetima, te da zapravo i nisu tako česti. Znamo kako u prirodi energija i materija kruže; uginuli organizmi se razgrađuju, a živi organizmi koriste tako oslobođene hranjive tvari za svoj metabolizam. Tako, na primjer, kada antilopa u Africi ugine, vrlo brzo će se njome prehraniti netko drugi (saprofiti). Nakon ugibanja antilope, prvi preduvjet za nastanak njezinog fosila upravo je izbjegavanje njezinog razlaganja od strane drugih organizama. Ostaci antilopina tijela tako moraju biti što prije zaštićeni od vanjskih utjecaja (strvinara, sunca, kiše). Naša antilopa možda i neće imati mnogo sreće s fosilizacijom, jer najbolju zaštitu pruža brzo zakapanje pijeskom, zemljom ili blatom na morskom dnu ili u koritu jezera i rijeke.

Zamislimo sad uginulu ribu koju je upravo zatrpao pijesak nanesen snažnom morskom strujom. Kako vrijeme prolazi, sloj sedimenta koji prekriva njezin organizam postaje sve deblji i s vremenom potpuno očvrsne i pretvori se u stijenu, a naša je riba ostala zarobljena u dotičnom sloju. Podzemne vode isperu originalne ostatke ribe (ukoliko ih bakterije već nisu razgradile) i unutar stijene ostane samo kalup, otisak originalnog ostatka. S vremenom kalup ispune kristali različitih minerala i naš fosil je gotov. Međutim, taj fosil je zakopan duboko u slojevima zemlje i tek kasnije, nakon nekoliko milijuna godina, uslijed erozije ili uzdizanja tla (kada nastaju planine), fosili budu izloženi na površini te ih paleontolozi pronalaze i proučavaju.

Vidimo, dakle, da fosili mogu biti samo otisci organizama, no često paleontolozi nalaze i cijele kosti uginulih životinja, pošto one zapravo najčešće i ostaju, nakon što se mekano tkivo organizma razgradilo. I kosti će se također jednom razgraditi, a koštano tkivo će se postepeno zamijeniti mineralima.

                     Fotografija lijevo: Fosil amonita, fotografija desno: rekonstrukcija fosila

Na fotografiji (lijevo) vidimo fosil jednog amonita. Amoniti su glavonošci koji su obitavali na Zemlji dosta dugo, od početka devona, do kraja krede, kada izumiru. Na osnovu proučavanja unutrašnje i vanjske građe fosila, znanstvenici mogu zaključiti kako je životinja otprilike izgledala (fotografija desno). Amoniti su bili veoma raznolika skupina životinja, postojali su mali oblici, ali i izrazito veliki od 2 metra!

Fosili ponekad znaju biti tako dobro očuvani da možemo razaznati pojedine strukture u detalje. Tako po rasporedu određenih kostiju možemo zaključiti je li životinja npr. trčala brzo ili i nije bila baš naročito spretna. Po ostacima zubi raspoznajemo je li bila mesojed ili biljojed, predator ili strvinar. Tako je, na primjer, pronalazak fosila praptice (Archeopteryx) pokazao da su suvremene ptice nastale ni više ni manje nego od gmazova, točnije od dinosaura.

Praptica je unijela poprilično uzbuđenje u znanstvene redove. Živjela je prije 145 milijuna godina u kasnoj juri i imala je karakteristike tipične za današnje gmazove (dugi rep, čeljust sa zubima, tri prsta s kandžama), ali i tipične za ptice (perje). Archeopterix  se naziva „prijelaznim fosilom“ zato jer nadopunjava kariku u nastanku ptica iz gmazova.

Fosili su, vidimo, dokazi evolucije te su ključni za naše razumijevanje biološke raznolikosti koja nas okružuje.

      Fosil amonita iz krede, otisak