Charles Darwin bio je prvi čovjek koji je teoriju evolucije (teorija po kojoj se živi svijet mijenja, gdje iz jedne vrste nastaju druge vrste) potkrijepio dokazima fosilnih nalaza, ali i primjerima iz danas živućeg biljnog i životinjskog svijeta. Prije nešto više od 150 godina, bila je to ideja koja se protivila svemu u što se tada vjerovalo i ideja koja je jednom zauvijek promijenila pogled na svijet. Danas je to ideja koja pod svojom krunom povezuje sve biološke discipline i bez koje u biologiji ništa ne bi imalo smisla, kako je to jednom sročio slavni evolucijski biolog, Theodosius Dobzhansky.
Po povratku s petogodišnjeg puta oko svijeta 1836. godine u Englesku, Darwin se našao okružen svojim bilješkama i uzorcima životinja, biljaka, kamenja i fosila koje je marljivo sakupljao tijekom svoje ekspedicije i redovito ih, tijekom godina, slao kući. Najpoznatiji uzorci su Darwinove zebe, ptice koje je Darwin sakupljao na različitim otocima otočja Galapagos. Po povratku, Darwin se posavjetovao s Johnom Gouldom, stručnjakom za ptice, koji mu je otkrio da zebe s Galapagosa predstavljaju 30 različitih vrsta ptica, a ne više jediniki samo jedne ili dvije vrste, kako je Darwin mislio. Oblik kljuna svake pojedine vrste bio je savršeno prilagođen različitoj vrsti hrane kojom su se različite ptice hranile – sjemenkama, kukcima, crvićima itd.
Tijekom svog puta oko svijeta, Charles je često viđao da se životinje, ali i biljke, međusobno natječu za hranu, vodu i životni prostor – da se bore za svoj opstanak. Pažljivim promatranjem shvatio je da u živom svijetu, osim što se pojedine vrste međusobno razlikuju (npr. kokoš, vrabac i labud), isto tako postoje i male, ali jasne razlike između jedinki iste vrste. Na primjer, vi i vaši roditelji pripadate istoj vrsti (Homo sapiens - čovjek) i sličniji ste jedni drugima nego susjedu koji je također pripadnik iste vrste.
Na kraju, Darwin je ispravno primjetio da upravo te male razlike među pripadnicima iste vrste imaju vrlo veliki značaj u nastajanju novih vrsta! Zaključio je da će u borbi za opstanak uvijek pobjediti ona biljka ili životinja koja ima malu prednost u odnosu na drugu - koja je malo veća, malo brža ili malo spretnija u nečemu od ostalih. Potomstvo takvog „pobjednika“ po pravilu će isto biti prilagođeno na okoliš u kojem živi. Ta osobina će još više doći do izražaja u idućoj generaciji (Darwin je to opisao na primjeru uzgoja pasa i golubova gdje su uzgajivači tijekom generacija uspjeli „pojačati“ određeno svojstvo koje su željeli. Kažemo, odabrali su određeno svojstvo). Na taj način, tijekom dugog perioda vremena, nakupljanje malih prednosti, iz generacije u generaciju, i pod stalnim utjecajem okoliša, dovest će do stvaranja nove vrste.
Silu koja upravlja borbom za preživljavanje Darwin je nazvao prirodni odabir (prirodna selekcija). Svoju teoriju po kojoj su svi organizmi na planetu Zemlji međusobno povezani dalekim rodbinskim vezama i po kojoj vrste nastaju jedne iz drugih, a nisu nepromjenjive, kako se tada vjerovalo, Darwin je nazvao teorijom transmutacije, da bi nešto kasnije ona dobila naziv teorija biološke evolucije. Ideju o novom pogledu na živi svijet koji seneprestano mijenja Darwin je razvijao tijekom gotovo 20 godina sakupljajući mnoštvo dokaza iz biljnog, životinjskog, ali i fosilnog svijeta. 1859. godine objavljena je Darwinova najznačajnija knjiga „Postanak vrstaprirodnim odabirom ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život“ koja predstavlja jednu od najznačajnijih znanstvenih knjiga ikada napisanih!
Danas znamo da je prirodni odabir koji je Darwin opisao samo jedna od nekoliko sila koje pokreću biološku evoluciju.